opirem se prvo vrijeme neumoljivosti proljeća najradije bih ostala u zimi, stisnuta u toplom kutu u dugim noćima i u bjelini krajolika. previše je sunca i mlačnog zraka odjednom a onda se prepustim neka toplina me iznutra preobrati i zima prestane vladati svojim dugim noćima i ogoljelim granama. zahvalna sam prirodi koja mi dopušta da budem bar na neko vrijeme njen dio, da sam sudionik tog trajnog obnavljanja, mijenjanja umiranja i ponovnog rađanja. 2010 |
"Tako su me knjige poučile o zanosnoj ničijoj zemlji, o zoni sumraka koje je između dopuštenog i zabranjenog, općeprihvaćenog i pomaknutog, propisanog i bizarnog".... "Kad sam stigao do ljubavi više nisam bio zelen, već sam znao da postoje razne mogućnosti, da postoji autocesta i put s raznovrsnim pejzažima, i zabačeni puteljci kojima ljudska noga gotovo i nije kročila." amos oz-priča o ljubavi i tmini |
i dalje mi je zima. zaleđena sam ne samo zbog stanja u atmosferi, već i unutar sebe. podhlađena, umirena, kratkog daha, u zatišju. ne želim da se išta sada događa, neka vrata za sve stvari budu samo odškrinuta. u prostoru sam gdje je sve utišano, zaglađene površine sve miruje u kutovima. zamišljam da sam u snježnom pejzažu, gdje je sve prekriveno debelim slojem snijega, zastrto čistom bjelinom i apsolutnom tišinom, bez tragova stopa, bez svjetla u prozorima bez dima iz dimnjaka. samo bijelo noćno nebo iz kojeg satima pada živa, gusta, bijela koprena koja prigušuje sve... sve zvukove koji se inače mogu čuti. zaklanja sve ... sve ono što se inače može vidjeti. tako nekako je sada u krajoliku unutar moje duše. |
THE STARS ARE WORDS Thinking of the stars night after night I begin to realize “The stars are words” and all the innumerable worlds in the Milky Way are words, and so is this world too. And I realize that no matter where I am, whether in a little room full of thought, or in this endless universe of stars and mountains, it’s all in my mind. —Jack Kerouac, "Lonesome Traveler" |
"Dobro je što je tako...što sve utihne, što ništa osim prolaznosti nije vječno. Barem mi se čini da nije." "Mora da je jedna od bitnijih stvari u zivotu ljudskog bica ta da svoje najizrazenije slabosti, najranjivije tocke na tijelu duse ucini snaznima. Da otvori ono sto je zatvoreno, ozdravi ono sto je bolesno; da se odmara na mirisnoj livadi i pretvori u cvijetove trnovito siprazje koje ga najvise grebe i ranjava. Da postane majstor dobrog upravljanja onime od cega s tjeskobom okrece lice svoje svijesti." @roselina, @neris, @palminha nema je više, otišla u svjetlost. |
I have lots of things to teach you now, in case we ever meet, concerning the message that was transmitted to me under a pine tree in North Carolina on a cold winter moonlit night. It said that Nothing Ever Happened, so don’t worry. It’s all like a dream. Everything is ecstasy, inside. We just don’t know it because of our thinking-minds. But in our true blissful essence of mind is known that everything is alright forever and forever and forever. Close your eyes, let your hands and nerve-ends drop, stop breathing for 3 seconds, listen to the silence inside the illusion of the world, and you will remember the lesson you forgot, which was taught in immense milky ways of cloudy innumerable worlds long ago and not even at all. It is all one vast awakened thing. I call it the golden eternity. It is perfect. We were never really born, we will never really die. It has nothing to do with the imaginary idea of a personal self, other selves, many selves everywhere, or one universal self. Self is only an idea, a mortal idea. That which passes through everything, is one thing. It’s a dream already ended. There’s nothing from staring at mountains months on end. They never show any expression, they are like empty space. Do you think the emptiness of space will ever crumble away. Mountains will crumble, but the emptiness of space, which is the one universal essence of mind, the one vast awakenerhood, empty and awake, will never crumble away because it was never born. The world you see is just a movie in your mind. |
jutros me ovakva dočekala u svoj se svojoj ljepoti šutljivo rasprostrla podamnom. ganulo me jutros čekala sam da dostigne svoj vrhunac, trenutak kad je najljepša. ganulo me jutros trenutak čarolije brzo nestane i ona će začas biti samo jedno drvo. ganulo me jutros njeno kratko trajanje, njen trud da mi se svidi. |
opirem se u prvo vrijeme neumoljivosti proljeća najradije bih ostala u zimi, stisnuta u toplom kutu u dugim noćima i u bjelini krajolika. previše je sunca i mlačnog zraka odjednom a onda se ipak prepustim neka toplina me iznutra preobrati i zima prestane vladati svojim dugim noćima i ogoljelim granama. zahvaljujem prirodi koja mi dopušta da budem bar na neko vrijeme njen dio, da sam sudionik tog trajnog obnavljanja, mijenjanja, umiranja i ponovnog rađanja. |
želim da padne opet snijeg, kao što uokolo pada na istoku, na jugu. kad bi napadao toliko da prekrije sve tragove sve neželjeno, suvišno, lažno. želim da tišina koja tada vlada ušutka sve glasove, žamor i viku sve riječi koje nije trebalo izreći, one koje ostavljaju duboke tragove. želim da svojom bijelinom očisti tamne i mutne boje stvari sve nijanse bez sjaja i svjetlosti. tragovi koje ću ostavljati za sobom hodajući šumom neka budu samo moji u nepreglednoj bjelini moja samotna šetnja šumom neka potraje što duže. zima 2011 |
govorenje; ta silna rasipanja riječi u prostor mnogo izgovorenog, malo rečenog. osjetim ponekad želju da zašutim na dugo, da prestanem uzvraćati, sama započinjati tu gomilu praznih, nevažnih izgovorenih misli. pitaju me: jesi umorna, jer ne sudjelujem s istom strašću u tom međusobnom izmjenjivanju nadmetanju, nabacivanju i slaganju na stol silnih riječi poput karata za kartaškim stolom. ponekad zaželim da svi ušutimo, da stanemo i da samo poslušamo ono što će se tada čuti da promotrimo ono što gledamo i da stvarno to pogledamo da čujemo ono što se događa u nama, što stvarno želimo što stvarno volimo i što nam stvarno treba. 2010 |
"najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati." marques vraćajući se večeras natovarena emocijama (uvijek istim kad se vraćam od njega), plakala sam i nije me bilo briga da li me tko vidi. dok sam sjedila pored njega, izbrisana za sve drugo, za svu svoju stvarnost i sve važne stvari utapala sam svoj pogled u te oči i slušala što mi govore ta usta. ti trenuci u kojima si pripadamo toliko su kratki i već na odlasku mi nedostaju. obuzme me tada beznadna potreba i strašno nedostajanje. prebrzo opet postajemo dva različita planeta u prostranstvu vremena i mnoštva ne smijem, znam to dobro, vjerovati tim očima, usnama, rukama, što god da mi govore. ne smijem ništa očekivati, niti pretpostavljati, već samo uhvatiti te trenutke kao slučajno ulovljenog leptira kojeg već slijedećeg trenutka puštam da odleti u slobodu. |
sve što radimo sve što smo odabrali čemu se prepustili sve nam se jednom vrati da se time suočimo kao s svojim likom u ogledalu. ništa nam nije oprošteno ništa zaboravljeno sve se jednom vrati i sjedne svom težinom na nas jednom mislimo da smo nagrađeni pukom srećom i zaplovimo njenim jedrima pučinom poletimo njenim krilima nebom surova i ružna strana života dočekat će nas ubrzo kao njena suprotnost, kao neminovni kontrast. taj slijed koji se izmjenjuje ti naši postupci i posljedice to plaćanje to vraćanje ti udarci jesmo li odgovorni baš za sve što nam se događa? |
"to je klasik, zar ne, kiklopi, vuk ili vještica koja te želi pojesti, to nas uvijek straši ili golica, to biće koje je uvijek gladno našeg tijela i koje ni najmanje ne zanima naša duša. naravno, moramo kazniti te naše grabežljivce, kopamo im oči, punimo im trbuhe kamenjem ili ih guramo u vlastitu peć, ali oni su nam najmiliji neprijatelji, grozimo ih se i volimo ih, a zašto i ne bismo, kad nas smatraju toliko slasnima, kad ih zanima samo naše meso i živo im se fućka za našu tajnu nutrinu?" m. cunningham - u smiraj dana sami smo na svijetu, nesavršeni i nedostojni, ali u stalnoj potrazi za savršenstvom i vrlinama. |
< | svibanj, 2015 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
III etapa, o istom
ex@jesmoinismo, http://sub-littera.blog.hr/
ex@svismoisti, http://viridiana.blog.hr
ti i ja
između nas rasprostire se surovi krajolik
daleki vrhunci,
pustare,
mračne šume pune tajni.
ipak
ponekad pejzaž između nas zadobije ljepše boje, mirise i bistrinu zraka.
zaoble se oštri vrhovi klisura i sve sjene zadobiju blagost ljetnog dana.
sav nemir, sav otpor se istopi.
i zbog toga, iako znam da smo izgubljeni jedno za drugo
raširim ruke, potrčim tim krajolikom i prepustim mu se
egon schiele
.....
rilke mladom pjesniku
zadržite se na prirodi, na onom jednostavno u njoj, na onom malenom, što jedva da itko zamjećuje, a što neočekivano
može postati velikim i neizmjernim; ako osjećate tu ljubav za neznatno i ako posve jednostavno, služeći mu, pokušate zadobiti povjerenje onog što izgleda siromašno: tad će vam sve postati jednostavnijim, jedinstvenijim i nekako pomirljivijim, možda ne u vašem umu, koji zaostaje, čudeći se, nego u vašoj najdubljoj svijesti, u vašem bdijenju i znanju.
biti zagledan u prostranstvo
u nebo
plavetnilo mora ili
zelenilo šuma i ravnica
zaista je potrebno
kao kruh
voda
misao
pogled u daljinu
postavlja pitanja
traži odgovore
svemu daje pravo mjesto
"Riječi i slike iz ovog posta idu dobro zajedno: govore o pustinjačkoj naravi naših duša koje samuju na nekim planinskim vrhuncima, na izgubljenim otočićima usred Pacifika, na pješčanim talasima dalekih pustinjskih krajolika, dok su nam tijela ovdje, među ljudima, sa svakodnevnim osmijesima koji ne moraju biti lažni, ali su ipak jedan plićak koji ne može mnogo. No, ako se taj planinski vrhunac u nama nekako uspije povezati ili spojiti s tim osmijehom na površini, ljudi će to prepoznati i biti dirnuti, a tada taj osmijeh, samo jedan mali dragi osmijeh, može pomaknuti brda i učiniti čuda. Takve su te prividne nespojivosti u nama..".. (@Mariano Aureliano
bilo je to poput potočića koji daje naslutiti prostranu i golemu rijeku čiji se potencijal, jednom otkriven, više ne može zaboraviti.
azar nafisi - stvari o kojima sam šutjela
"Živjeti bi moglo značiti postojati u očima onih koje volimo. Doista, što bi drugo moglo značiti - živjeti?"
Fališ mi 2 - Mani Gotovac
I jesam i nisam
Progutala me poplava
koja tek treba nadoći.
Okovan sam u zatvoru
kojeg će tek podići.
Partiju šaha nisam ni započeo,
a već sam matiran
Ni čašu vina nisam popio,
a već sam pijan.
Na bojno polje nisam izašao,
a već sam ranjen i ubijen.
Više privid i stvarnost
ne razlikujem.
Poput sjenke...
ja i jesam,
i nisam.
- Rumi
činilo se kao da sam ušla u sobu kojoj dugo, dugo nisam bila i
da sam tamo zatekla drugu polovicu sebe,
koju sam odjednom otkrila i koju nisam poznavala.
mani gotovac - fališ mi
Je li cijeli naš život niz bezimenih krikova u pustinji ravnodušnih zvijezda?
Ernesto Sabato - tunel
"Ni ljubav, ni istinski susreti, čak niti duboka neslaganja nisu posljedica slučajnosti nego su na tajanstveni način sačuvani za nas.
Koliko sam se puta u životu iznenadio što, među mnoštvom osoba koje postoje na svijetu, nailazimo na one koje su na neki način posjedovale kazalo naše sudbine, kao da smo pripadali nekoj istoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima iste knjige.
Sudbina se ukazuje u znakovima i dokazima koji izgledaju beznačajni, ali koje kasnije prepoznajemo kao
odlučujuće.
Ernesto Sabato - Otpor
....
Vjerojatno postoje riječi upućene upravo našem položaju koje bi, kad bismo ih zbilja mogli čuti i razumjeti, za naš život
bile ljekovitije od jutra ili proljeća, a možda bi za nas navukle nov izraz na lica stvari. Kolikim ljudima se otvorilo novo doba
u životu nakon čitanja neke knjige.
Možebit da za nas postoji knjiga koja će rastumačiti naša čudesa i razotkriti nam nova. Trenutačno neizgovorive stvari
mogli bismo negdje naći izgovorenima. Ista pitanja koja uznemiruju, zbunjuju i smućuju nas nadolazila su u svoje doba
svim mudrim ljudima; i nitko nije bio izostavljen, a svatko je na njih odgovarao sukladno mogućnostima, svojim riječima
i svojim životom.
Henry David Thoreau - Walden