sdrugestrane
19.05.2012., subota
 pita me sinoć, mislim li na njega. šutim, ne odgovaram na poruku. ako kažem istinu zakotrljati će se nešto što ću željeti odmah zaustaviti. ako kažem laž prekinuti će se tada niti koje želim da ostanu između nas. a tišinom uspostavljen mir je predragocjen. kako da mu kažem (razmišljam o tom) da je njegov trag ostao neizbrisiv. da je još uvijek samnom, tu negdje ispred, iza, pored mene i da bih željela da ostane samnom zauvijek takav beztjelesni, bezglasni, takav da ga i dalje osjetim i čujem. ponekad ga tako mogu i zagrliti i zagnjuriti lice u njegov pulover i saslušati njegove riječi kojima je znao tako dobro pogoditi bit stvari. ponekad vidim djelić njegove kože ili neku boru na licu, ili smješak koji je tako znao promijeniti njegov izraz. znam, to je nedostajanje, ono obično kao i kad nam nedostaje sat na ruci koji zaboravimo kod kuće. zato šutim da ne pokrenem nešto što ću odmah poželjeti zaustaviti  |
25.04.2012., srijeda
"čudesna pažnja"
  "volim šetati seoskim putevima....  ....u takvim trenucima, postojanje je čudesna i tajanstvena stvarnost. ljudi obično smatraju čudom hodanje površinom vode ili hodanje visoko u zraku. ali ja mislim da istinsko čudo nije niti hodanje vodom, a niti visoko u zraku, nego hodanje zemljom. svakog dana sudjelujemo u čudu koje čak niti ne prepoznajemo: plavo nebo, bijeli oblaci, zeleno lišće, tamne ljubopitne dječje oči, naša vlastita dva oka. sve je čudo." - tich nhat hanh   |
17.04.2012., utorak
|
poput upornog gladnog pauka on plete mrežu u koju želi da se ulovim. uspijevam, odoljevam svim metodama kojima me pokušava namamiti k sebi. velike i male riječi koje mu pritom služe... zar zaista vjeruje u njihovu moć nadamnom? ipak, kao bolesnik koji se oporavio od bolesti, još osjetim povremeno prolaznu slabost, klecavost i nesigurnost u koracima. neki se trenuci iznenada povrate, prostruje sjećanjem, prođu tijelom dobro poznatim putevima, iako potisnutim i gotovo zaboravljenim. uvijek ostane jedan kutak nas u koji bi se opet vratili uprkos znanja i razuma, tamo gdje smo bili zaneseni, lagani i lepršavi uvjereni da ćemo takvi ostati zauvijek.    |
03.04.2012., utorak
"nebeski slikar"
|
susrećem svakodnevno po putu od kuće do posla i nazad razne boje i oblike, forme i strukture. fascinira me maštovitost i kreativnost kojom se priroda razbacuje.       @ toluen mi je jednom napisao: " Niti jedan proizvod čovjeka (naročito oni koji nisu napravljeni sa ljubavlju) ne može se baš ničim usporediti sa fascinantnom neposrednošću, snagom i trajnošću onoga što je priroda uvijek bila i ostala unatoč našim naporima da je ukrotimo. A što je najbolje beskonačna je i savršeno dostupna u svakom trenutku. Kao ogromno multidimenzionalno platno na kojem nebeski slikar neprekidno i neumorno miješa različite kombinacije oblika i boja. Čak i onda kada su prevladavajuće nijanse različite varijante između bijeloga i sivoga ovu snagu i ljepotu nije moguće ne osjetiti kada joj dozvolimo da nas ispuni."    |
24.03.2012., subota
|
uvijek sam prije radije pisala o zimi nego pisala o proljeću. nekad sam tako nevoljko prelazila tu granicu, kao da sam više željela natrag u ono što je bilo nego se uputiti u novo: "opirem se u prvo vrijeme neumoljivosti proljeća najradije bih ostala u zimi, u dugim noćima i u bijelini krajolika stisnuta u nekom toplom kutku. previše mi je svjetlosti sunca i mlačnosti zraka odjednom." ovog puta uvuklo se nekako neprimjetno i lako u moje biće. ne čudim se dužini dana ni njegovoj toplini, niti me povratak u zimu mami svojim ledenim prstima. svukla sam staro zimsko perje, krzno, oklop i presvukla se u novo, ljetno. koračam svijetom pomirena promjenom nezaustavljivog i neminovnog.    |
01.03.2012., četvrtak
na kavi
|
sjedila sam danas nasuprot tim očima i tražila onu dubinu u koju sam toliko zaranjala sada je to samo plava prozirna šarenica. slušala sam njegov glas koji je nekad odzvanjao mojim tijelom i izazivao nebrojene titraje sada je to samo glas, jedan od mnogih glasova u kafeu. gledala sam mu ruku na stolu, ruku koja je tako savršeno nasjedala uz moju sada u njoj više nema nikakve magije, to je obična ruka koja drži šalicu. tijelo pored kojeg sam sjedila danas nije u mojem izazivalo nikakve reakcije moje je srce nečujno i spokojno kucalo. pitao je misliš li na mene katkad samo sam slegnula ramenima i nastavila virkati u tv koji je prikazivao najnovije vijesti. bože, kako sve prolazi..  |
21.02.2012., utorak
      <na trenutak, naši nam se životi čine poput slobodnih scena, jedna kraj druge, kao tanki, nesigurni i jako lagani listovi koje nosi bijesni i bezosjećajni vjetar vremena. e sabato |
19.02.2012., nedjelja
blog stranica uklonjena, ime promjenjeno ili je nedostupna
|
@deni kamino : rečeno mi je tako da sam luda ako se ne možeš pomiriti sa onim što te nrazdiore-poludila si sve pet neću ni pisati više. 16.02.11.17 u mom prošlom postu, to je bio komentar @deni kamino. posljednji. njen blog sam nedavno otkrila, bile su te pjesme, proza, nešto tako, bilo je u tome nekih emocija, snažnih i teških, ponirale su nekuda dolje, u neke dubine u kojima se nalazimo, susrećemo, prepoznajemo. i napisala sam nešto tako u svom komentaru kod nje. na njenom blogu sada piše: blog stranica uklonjena, ime promjenjeno ili je nedostupna i ponovo čitam to što je mi napisala i kako je napisala, i mislim u kakvom je stanju bila dok je to pisala.  imala je mačku, i mačji blog. kako mačka vidi nju i doživljava život s njom. i ja imam mačku. bila je bolesna, sad je dobro. prošlo je nekoliko dana, ja mislim o denikamino i mislim o tome što joj se dogodilo. tako je to u ovom svijetu blogosvijetu jednim pokretom prsta nestanemo sa scene, hoće li itko to uopće primjetiti? |
12.02.2012., nedjelja
|
update o ljubavi na dnu stranice:   ljepota ovog trenutka, ovih sati i ovih dana znam da je prolazno znam da će za koji dan biti sve prljavo-sivo i onda će nestati svega sve te bjeline čistoće i tišine. tako je sve krhko i prolazno, boli me ta kratkotrajnost ljepote i prolaznosti drugih stvari svega do čega mi je stalo. sve prođe i snijeg i ljubav i život želim se uhvatiti za ovaj trenutak ne ispustiti ga iz ruku, želim da ostavi neki trag na meni. znam da će na kraju ostati samo sjećanja. ostati će negdje u meni trag ove zime među svim ostalim zimama iz prošlosti. ispremješane s njima, izgubiti će se u prolaznosti. baš je tako i s ljubavima.   update danas: pisala sam o ljubavi, ne povodom sv valentina već povodom svoje velike ljubavi koja me pogodila nakon jedne druge velike ljubavi a sve to u vrijeme dok sam voljela svoju trajnu mirnu ljubav svog života. puno svi ovdje pišemo o ljubavi. - riječ koju svi razumijemo, zastava kojom svi mašemo, himna koju svi u glas pjevamo, torta čiju krišku svi želimo, nemoralna ponuda koju nitko ne bi odbio. no o čemu se tu sve radi: - o vječnoj ljubavi? abstraktnog li pojma. za nju sam čula iz literature.. - o mirnoj, tolerantnoj ljubavi, s puno razumijevanja i uvažavanja? to bi onda moglo biti neka vrsta drugarstva, kompanjonstva, to ne može biti ljubav o kojoj pričamo. - o strasnoj ljubavi i žudnji kad svaki djelić tijela vrišti od čežnje za predmetom žudnje? takva je ljubav tako intetnzivna da ne može trajati više od nekoliko mjeseci ili koju godinu. kada se razotkrijemo i postanemo ono što jesmo, a ne idealna slika, malo ostane od te silne ljubavi. - o dugogodišnjoj bračnoj ljubavi gdje se sve zna i po navici čini, tako da se više ne treba ni slušati ni gledati ni boriti jedno za drugo? ima li je tu više? - o roditeljskoj ljubavi? o da, to je bezgranična, bezuvjetna i stvarna ljubav, i o njoj sve znam, ali o tome uglavnom ne govorimo u našim postovima, jer kao roditelji takvu ljubav ne dovodimo u pitanje. - o prijateljskoj? volimo naše prijatelje i prijateljice, ali kad naiđe "ona" - ljubav, prijateljska se ljubav povlači u sjenu, dobro je došla, ali i nije tako neophodna. sve ove gore navedene; sve ih znam, sve sam ih proživjela, želim ih i vama |
03.02.2012., petak
|
zima ta ukočenost pejzaža kad pogled utone u tu bijelo-plavu dubinu. tišina je zimi, kad je snježno i hladno posebna stvarno je tišina, kao da potiče onu unutarnju, našu vlastitu. skroz nas tada obuzme neka sjeta. i prošlost nas preplavi, naše dječje oči opet kao nekad davno gledaju kroz prozor u bjelinu. .... trebali bi vremenom, kako nam odmiče, postajati sve pomireniji sa sobom i svojim različitostima, trebalo bi ih znati postaviti na prava mjesta, tamo gdje pripadaju. možda sam od onih koji su u vječnoj potrazi, zato imam taj nemir u sebi? a možda sam od onih koji više ne traže, pa se sve odvija bez mog stvarnog izbora? kadkad sam čvrsta, mudra, puna znanja o sebi i svijetu, ali budem i nesigurna, neodlučna, zbunjena sobom i drugima. sad, dok gledam kroz prozor u noć, u tu bijelu koprenu koja je prekrila pejzaž i preobrazila ga u nešto novo i prekrasno osjećam kako me obuzima mir; u toplom sam i sigurnom prostoru, u sebi.  toluenu |
